U razdoblju između dva rata u Sloveniji je dominirala snažna osobnost arhitekta Jože Plečnika (1872. – 1957.). Svojim ugledom najznačajnijeg profesora arhitektonske škole i njemu svojstvenom ‘bezvremenom’ arhitekturom zasjenio je sve druge arhitektonske pravce. Stoga na prvi pogled izgleda kao da u Sloveniji funkcionalizam uopće nije postojao. Pa ipak se suvremena arhitektura razvijala uza svu teorijsku i institucionalnu potporu. Priređivane su izložbe suvremene arhitekture, izdavane su knjige i časopis Arhitekt, Avgust Černigoj (1898. – 1985.), jedini slovenski student Bauhausa je čak otvorio privatnu školu arhitekture. Vodeći nositelji novog pravca bili su Josip Costaperaria (1876. – 1951.), predstavnik starije generacije koji je još prije Prvoga svjetskog rata studirao u Beču; Ivo Spinčič (1903. – 1985.) koji je diplomirao kod Petera Behrensa u Beču nakon Prvog rata; Herman Hus (1896. – 1960.) koji se uskoro odmetnuo od Plečnika i prešao kod profesora Ivana Vurnika (1884. – 1971.). Vurnik se nakon 1925. godine odrekao nacionalnog stila te je počeo i na fakultetu podučavati suvremenu arhitekturu. Konačno im se pridružio još i France Tomažič (1899. – 1968.), prvi koji je kod Plečnika diplomirao na novosnovanom Arhitektonskom fakultetu u Ljubljani i njegov prvi asistent. Isprva je vjerno slijedio Plečnika pa je tijekom njegove odsutnosti, kada je paralelno djelovao i u Pragu, vodio gradnju njegovih projekata u domovini. Plečnik mu se odužio kada ga je naveo kao autora na spomen-ploči ulaznog prostora Trgovačke komore u Ljubljani (1925. – 1927.). A ipak se Tomažič postupno odvraćao od svojeg učitelja, da bi ga 1930. godine napustio i pridružio se novom pokretu. Od nekada vjernog asistenta preobrazio se u najgorljivijega Plečnikova kritičara. Bio je među inicijatorima osnutka Kluba arhitekata, koji se prvi put predstavio u Ljubljani, u Jakopičevu paviljonu 1933. godine. U uvodnom govoru pod naslovom ‘Program slovenskih suvremenih arhitekata’ posredno je kritizirao Plečnika: ‘Mladi je arhitekt napustio magle Parnasa i stupio je u živi život. Za njega nema sumnje da će načela koja danas čovjeka preoblikuju biti odlučna za uređenje života novog razdoblja. Ne zatvara se između četiri zida i ne sniva više na papiru o zlatnim gradovima i starim vremenima. Vrlo je svjestan toga da su vremena Medicija, renesansnih kraljeva i knezova ostala daleko iza nas i neće se više vratiti, a mecene se više ne rađaju. Mrsko mu je da se šepiri time što su stvorili Grci, Egipćani i drugi u teškoj borbi sa životom i tvrdim kamenom.’[1]

Tomažič je 1931. godine položio državni ispit i otvorio vlastiti biro. Nakon prve samostalne realizacije, kuća u nizu za Uzajamno osiguranje u Ljubljani (1931.), vilom Oblak se odlučno odmetnuo od arhitektonskih načela svojeg učitelja i potom projektirao nekoliko stambenih kuća, koje predstavljaju vrhunac funkcionalističke arhitekture u Sloveniji. Uz vilu Kopač (1936.), koja je nažalost 1973. srušena, svjedoči o tome i vila dr. Franca Griveca na Prulama (1934.), koja svojim konceptom proizlazi iz Le Corbusierove arhitekture. Ironija je da je Tomažiča trgovcu Francu Oblaku preporučio upravo Plečnik, koji je naime poznavao obitelj investitora. Iako su mladi arhitekti govorili o svijetlim stanovima, svakomu dostupnima, gradili su za društvenu elitu, koja je u novoj arhitekturi vidjela simbol svoje suvremene poslovne uspješnosti. Vila Oblak ima u arhitekturi Slovenije sličnu ulogu kao Miesova vila Tugendhat u Češkoj. Obje su natprosječno raskošne, predstavljaju dosege najsuvremenije tehnologije i obje su sagrađene kao vjenčani darovi.

U članku ‘Stanovi i kuće’ je Tomažič objasnio svoj pristup projektu: ‘Zgrada i stan ne smiju više ovisiti o stilskim oblicima proteklih vremena. Zgrada mora kao cjelina biti predmetom intenzivnog proučavanja, a ne da je neki dio podređen drugome. Forme moraju biti što jednostavnije kako bi se očuvala preglednost cjeline. Osim zgrade, isto je tako važno pitanje bliže okoline, kao i cijeloga grada. Čemu napraviti još jedan dobar, zdrav i lijepi stan u nezdravu okolišu uskih ulica i zatvorenih tijesnih dvorišta. Tim pitanjima se danas bavi arhitektura i možemo bilježiti već velike uspjehe, prije svega u zapadnim i sjevernim državama. I kod nas je već započelo djelovanje na tom planu. Godine 1933. je između ostaloga sagrađena nova stambena vila za gospodina F. Oblaka na Rakovniku. Nalazi se na južnoj padini Golovca i po cijeloj je širini glavnog pročelja otvorena prema jugu i zapadu, pogled se pruža preko Barja do Krima. Kuća je projektirana zajedno s budućim vrtom tako da tvore cjelinu, te se bez čvrstih granica međusobno prožimaju. Glavne stube smještene su u otvorenom prostoru glavnog prilaza. U prizemlju će biti raspoređene sporedne prostorije i zimski vrt, a na prvom katu stan kućevlasnika, velikog prijatelja prirode i cvijeća; za njega su kuća i vrt jedno. Zidovi su otvoreni, prozori veliki, prostorije prelaze jedne u druge, sve je u najvećoj mjeri prozračno i svijetlo. Kuća više nije zatvorena kutija, već predstavlja dio uređene prirode kao čovjekova boravišta. Vanjske su forme jednostavne, lake i jasne, nema ni traga težine i tmurnosti. Na posjetitelja kuća ostavlja dojam vedrine i lakoće, osjećaj slobode. Tu se može disati punim plućima.’[2]
 

Vrijednost vile Oblak nije u njenom zauzimanju za tada već dobro poznata načela suvremene arhitekture, koja je Le Corbusier sažeo u čuvenih pet točaka (Les cinq Points d’une Architecture Nouvelle), već u odstupanjima od njih. Tu je ipak riječ o Plečnikovu utjecaju koji se pokazuje u uporabi jednostavnoga kvadratnog modula (bez zlatnog reza) i prije svega luka iznad ulaza u vilu. Luk ćemo vrlo teško naći u tadašnjoj funkcionalističkoj arhitekturi, a još manje je bio korišten kao simbolički označitelj ulaza. Po nekim se izvorima Tomažič ugledao u lukove koje je koristio Auguste Perret u krojačnici Esders u Parizu 1919. godine.

Kako je Plečnik u početku kumovao toj Tomažičevoj narudžbi, a vilu je gradila građevna tvrtka koja je bila stalni izvođač Plečnikovih projekata, tako je majstor dodao još i konačnu ‘točku na i’, naime poslije su mu se obratili vlasnici zbog planova za vrt. Tada su po njegovim planovima izvedene samo dodatne vanjske stube, kao prijelaz stražnjeg dijela kuće u vrt.